Smeštena u kotlini, na visini od 400 m nadmorske visine, u centralnom delu istočne Srbije, omeđena planinama visokim do 1600 m, Sokobanja kao turističko odredište ima idealan položaj. Kroz nju protiče reka Sokobanjska Moravica. Odavno je poznata turistička odrednica za rekreativni, a posebno banjski turizam. Veoma je pogodna za klimatski oporavak gostiju.
Nalazi se između karpatskih i balkanskih planina, Rtnja, Ozrena, Leskovika i Device. Prostrane šume je štite od jakih vetrova, a sa Ozrena dolazi svež vazduh koji stvara prijatna leta i blage zime.
Za Sokobanju su vezani i Lepterija, izletište koje se nalazi uz Sokobanjsku Moravicu, i poznati srednjevekovni grad – Soko Grad (banjski).
U blizini banje nalazi sepredivan slap Ripaljka, koji je periodičan i visok je dvadesetak metara.
Sokobanja je poznata i po kulturnoj manifestaciji “Prva harmonika” – tradicionalnom takmičenju harmonikaša koje se održava svake godine krajem avgusta.
Legenda o Sokobanji
Nekad, u vremena davna, silan velmoža, gospodar tvrdog Sokograda, jahaše kotlinom. Odjednom, smrči se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Oštre čuke. Pa grunu grom i zadrhta zemlja sve do šiljka na surom Rtnju. Poskoči uplašeni hat. Jahač pade s njega i izgubi svest. Kada se gospodar Sokograda osvesti, učini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao na noge da se osloni. Ležao je tako i čekao smrt. Iznenada, začu klokot vodenog ključa. Polako i bolno se pridiže, da se bar žedan od sveta ne rastavi.
Kada velmoža prvi gutljaj vode sa dotle vrela nepoznatog popi, u glavi mu se namah sve razbistri. Kad desnicu ruku u vodu stavi, snaga u njoj ožive. Kada to gospodar tvrdog Sokograda vide, onako u odelu gospodskome, okupa se u kladencu, ozdravi odmah, pa se orno vrati u tvrdi grad. Odmah naredi da se kuća nad izvorom digne.
Zamalo proču se glas o vodi isceliteljici na sve četiri strane sveta. Sa svih strana navali kljasto i bogaljasto – oni što im duša u nosu bejaše da na ključu vode vidarice melem svojim boljkama potraže. Ozdraviše mnogi od vode u kotlini među Ozrenom i Rtnjem. Oni što su najvise bolni bili, tu i domove izgradiše.
„Sokobanjski spomenar“ (Todorović S.1998.)